Javni podaci pokazuju da je zgrada hotela Mimbelli prvi put registrirana 28. prosinca 1885. godine. Tada je bila u vlasništvu udovice, gđe Terese Francesca, rođene Župa. Kuću je sagradio njezin pokojni suprug (1836.-1871.), zapovjednik nekoliko jedrenjaka u sklopu Pomorskog društva Pelješac. Kapetan Astrid Gurich imao je samo 35 godina kad je umro. Utopio se kad je 1871. potonuo brod za plovidbu Fanny Gurich, na putu iz Carigrada u Englesku. Nekoliko godina kasnije, mlada udovica Teresa udala se za kapetana Ivana Stuka. Kuća je registrirana na njegovo ime ubrzo nakon vjenčanja.

Središnje naselje Orebić razvilo se u 15. stoljeću i dobilo je ime po obitelji koja je obnovila dvorac u utvrđenom naselju. U 17. stoljeću brodovi s Pelješca bili su važan dio dubrovačke trgovačke flote. Obitelji koje posjeduju brodove postaju bogate i ulažu u zajedničke brodove. Godine 1865. osnovano je Pomorsko društvo Pelješac (Associazione di Marittima Sabioncello). Tvrtka je kulminirala 1873. godine kada je imala 90 jedrenjaka ukupne tonaže od 45000 tona s 2000 mornara, od čega 250 kapetana koji su plovili kroz sva svjetska mora.

Visoko iznad Orebića nalazi se staro groblje, zajedno s crkvom iz XV. stoljeća i franjevačkim samostanom Gospe od Anđela. Ova zapanjujuća gotičko-renesansna crkva sagrađena je na grebenu od 152 m iznad mora i gleda na grad Orebić i Pelješki kanal s Korčulom i manjim otočićima. Groblje uz samostan i crkva označavaju posljednje počivalište raznih kapetanskih obitelji iz Orebića, a obiteljski mauzolej Mimbelli, rad velikog kipara Ivana Rendića, govori o jednoj od najljepših ljubavnih priča u povijesti.

Orebić je utemeljila plemićka obitelj pomorskih kapetana 1584. godine i od tada postaje dom mnogim pomorskim kapetanima i pomorcima. Jedna od najvećih obitelji, koja je donirala zgradu u kojoj se danas nalazi općina Orebić, je obitelj Mimbelli, tj. njihov posljednji potomak Baldo Mimbelli.
Baldo Mimbelli je bio sin Antonia Mimbellija, jednog od pet Mimbellijevih sinova koji su živjeli i radili u Rusiji. Trgovao je sa žitom i prevozio ga u sve dijelove svijeta svojim brodovima. Jednog je dana otac Antonio donio kući rusku guvernantu da mu podučava i odgaja djecu. S guvernantom je došla i njezina kći u koju se Baldo beznadno zaljubio. Ali to je bila zabranjena ljubav jer je on bio plemić, a ona samo guvernantina kćerka. Antonio Mimbelli i njegova supruga zabranili su Baldu da sluša svoje srce i oženi djevojku niže klase i različite vjere. Baldo se zakleo roditeljima da više nikada neće voljeti, te da će obitelj Mimbelli izumrijeti s njim. I tako je i bilo.
Baldo se nikada nije oženio. U Trstu je živio u samoći i s vremena na vrijeme posjećivao Orebić. Pri kraj života naručio je spomenik koji će se ugraditi na obiteljski mauzolej u Orebiću. Naručio ga je od poznatog hrvatskog kipara Ivana Rendića.
Spomenik govori o ljubavi koja je izvan društvenih granica i veća od samog života. To je mramorni kip djevojke koja je zaspala dok je držala vrč vode. Voda je prolivena, kao što je i život velike obitelji Mimbelli kada je posljednji potomak umro. No, djevojka, ljubav, još uvijek stoji, odupirući se vremenu, uzdiže se ponosno iznad Pelješkog kanala, pozdravljajući sve putnike koji prolaze, podsjećajući nas da prava ljubav nikada ne umire, da oni koji vole žive zauvijek u srcima ljudi koje su dotaknuli.
Na svojoj samrti Baldina je posljednja želja bila da se on i njegovi roditelji pokopaju u obiteljskom mauzoleju u Orebiću. Kako su umrli u Italiji, transportirani su olovnim sarkofagima u Orebić. Orebićani su ih prevezli u samostan na brdu. Tri dana i tri noći vukli su sarkofage kroz šumu do brda franjevačkog samostana gdje su pokopani.

Kuća Mimbelli smjestila se na glavnom trgu Orebića, u centru povijesne jezgre samo par koraka od plaže.

© Guesthouse Mimbelli 2019 - Sva prava suzdržana